Statistička obrada podataka u SPSSu.

STATISTIČKA OBRADA PODATAKA U SPSSu

www.Statistika.co

email: info@statistika.co

Gošća Jutarnjeg programa Mostarske panorame Sandra Jovanović, psiholog u Centru za mentalno zdravlje Mostar

AUDIO: Sandra Jovanović-Miljko

Mostar, 27. lipnja 2017. godine:Gošća Jutarnjeg programa Mostarske panorame ovoga utorka bila je Sandra Jovanović, psiholog u Centru za mentalno zdravlje Mostar. Centar je osnovan 2005. godine, a naša gošća je , uz ostalo, govorila koliko entuzijazma treba za stručno osposobljavanje i uključivanje osoba s posebnim potrebama u svakodnevni život, suradnji sa Sveučilištem u Mostaru, radu Udruge In Spe, čiji je cilj osnutka zaštita i u unaprijeđenje mentalnog zdravlja osoba s iskustvom psihičkih poteškoća i članova njihovih obitelji kao i poboljšanja kvalitete življenja istih te uspostave mreže socijalne potpore.

Izvor: radio Glas MOSTARA

ALZHEIMEROVA BOLEST I OBITELJ

Sažetak

U ovom radu bit e prikazana osnovna obilje_ja socijalno-medicinskog problema Alzheimerova bolest i posljedi_nih poteškoa u funkcioniranju obitelji.
Alzheimerova bolest je bolest stanica mo_dane kore i okolnih struktura, a karakterizira je brza progresivnost i ireverzibilnost, te ošteenja _iv_anih stanica. To je duga i teška bolest, za
sada neizlje_iva, iscrpljujua za oboljelog i njegovu obitelj. Manifestira se kao zaboravljivost, izgubljenost u vremenu i prostoru, nemogunost samostalnog _ivljenja što dovodi do potpune
ovisnosti o stalnoj skrbi i njezi druge osobe, te socijalne izoliranosti oboljelog i njegove obitelji, jer ponašanja oboljelog za društvo postaju neprihvatljiva. U obitelji dolazi do preraspodijele uloga, te emotivnog i materijalnog iscrpljenja. Postojei domovi umirovljenika i socijalno-zdravstvene ustanove, uslijed komplikacija simptoma i poremeaja u ponašanju, nerado uzimaju u zbrinjavanje ove bolesnike, mnoge udomiteljske obitelji iz sustava socijalne skrbi nisu stručno osposobljene za njihovo zbrinjavanje, a obiteljska solidarnost i zadr_avanje oboljelog u obitelji s vremenom postaje nedostatna. Članove obitelji potrebno je obuhvatiti odgovarajuim psihosocijalnim terapijskim tretmanom u svrhu osna_ivanja i podrške, uz prigodnu edukaciju i informiranost o obilježjima, tijeku i prognozi ove bolesti.
Za sada u Hrvatskoj samo u nekoliko odjela unutar psihijatrijskih bolnica mogue je zbrinjavanje ovakvih bolesnika, a članovi obitelji najčeše su prepušteni sami sebi. U NPB «Dr. I. Barbot» u Popovači započinje se s oživotvorenjem projekta za potpunom skrbi oboljelih od Alzheimerove bolesti i odgovarajueg savjetovališta podrške za članove njihove obitelji.
Ključne riječi: Alzheimerova bolest, obitelj, psihosocijalna pomo i podrška.

UVOD

Demencija je klini0ki sindrom obilje1en ste0enim gubitkom kognitivnih i emotivnih
sposobnosti koji je prisutan u tolikoj mjeri da ometa svakodnevnu aktivnost oboljelog i
zna0ajno smanjuje njegovu kvalitetu 1ivota. Pojam demencija ne uklju0uje specifi0an uzrok
niti patološki proces. Danas je poznato više od 50 bolesti koje mogu uzrokovati demenciju, od
kojih je naj0eš4a Alzeimerova bolest. Na Alzheimerovu bolest otpada oko 2/3 svih demencija.
To je progresivna neurodegenerativna bolest od koje uglavnom oboljevaju ljudi starije 1ivotne
dobi, iako se ponekad javlja i kod mla7ih osoba. Bolest je dobila ime po njema0kom
neurologu Aloisu Alzheimeru (1864-1915), koji je 1907. godine prvi opisao bolesnicu u dobi
od 51 godine sa simptomima paranoidnih ideja, gubitka pam4enja i poreme4aja govora.
Bolest je imala progresivni tijek, te je bolesnica nakon 5 godina od po0etka prvih simptoma
umrla (1). Godišnje se prosje0no, kod ljudi mla7ih od 60 godina, dijagnosticiraju 3
novooboljela na 100 000 osoba, dok se u dobi iznad 60 godina taj broj pove4ava na 125
novooboljelih. Incidencija Alzheimerove bolesti je podjednaka me7u spolovima, dok je
prevalencija zna0ajno više u 1ena, što je vjerojatno posljedica njihovog nešto duljeg
prosje0nog 1ivotnog vijeka (2).
Statisti0ki podaci o trenuta0nom broju oboljelih u svijetu razlikuju se od izvora do izvora (1-
3% ukupnog broja stanovnika), no svi se sla1u da je to bolest današnjice i da broj oboljelih iz
godine u godinu progresivno raste.
U Hrvatskoj nema popisa oboljelih od Alzheimerove bolesti, niti statisti0ke procjene o broju
bolesnika. S obzirom na to da smo populacijski stara zemlja, realna je procjena da kod nas od
te bolesti boluje oko 60 000 stanovnika (3).
Prema op4oj teoriji sustava (4) obitelj je mogu4e definirati kao 1ivi sustav koji oredstavlja
organiziranu, relativno trajnu, reproduktivnu društvenu cjelinu s ograni0eno promjenjivim
obrascima ponašanja vezanima za uloge, strukturu i na0in djelovanja. Obitelj nije samo zbroj
0lanova, podsustava ve4 djeluje kao zasebni entitet sa svojim pravilima funkcioniranja kroz
relativno dugo vrijeme, od trenutka nastanka do završetka ustaljeng ciklusa.
Otvoreni je sustav koji je u stalnoj interakciji s paralelnim sustavima i nadsustavima 0iji su
0lanovi, te podsustavima u stalnoj me7usobnoj komunikaciji, na razli0itim razinama i u
razli0itim socijalnim situacijama. Bez obzira na razlike me7u sustavima (obiteljima), mogu se
izdvojiti neke zajedni0ka obilje1ja svih sustava:
sustav je uvijek više nego zbroj jedinica, komponenata odnosno podsustava
svaki sustav ima svoje granice (tjelesne, psihološke, socijalne; otvorene,
poluotvorene, zatvorene)
svaki sustav ima funkciju:
- samoodr1anja putem kontrole
- reproduktivnu funkciju
- stalnog rasta i razvoja
- korespondencije (informacijama i energijom) s usporednim sustavima,
podsustavima i nadsustavima
- prevladavanja patologije i kriznih situacija
Da bi se odr1ao, svaki sustav (obitelj) koristi svoje mehanizme kontrole za rješavanje kriznih
situacija, suo0avanja sa stresnim doga7ajima (npr. bolest ili smrt 0lanova) i stalno se mijenja
da bi se prilagodio novim uvjetima.

PROMJENE OBOLJELE OSOBE I PRILAGODBA OBITELJI

U 0ovjeku se tijekom 1ivota i godina doga7aju odre7ene promjene. U mentalnom podru0ju
one su znatno izra1enije i zna0ajno utje0u na promjene u psihi starijih osoba. Npr. poznata je
«stara0ka krutost» - ponašanje se ne mijenja unato0 o0itoj nesvrsishodnosti tog ponašanja.
Pove4ava se sklonost prema ote1anom testiranju realiteta i paranoidnim idejama, osobito ako
je starijoj osobi oslabio sluh, pa joj se 0ini da joj ljudi nešto šapu4u iz le7a i sl. Opa1anje
gubitka mentalnih i fizi0kih sposobnosti, te gubici bliskih osoba koji sasvim sigurno rastu s
dobi, pogoduju razvoju patoloških promjena u starijih osoba.

Simptomi Alzheimerove bolesti nastupaju postupno, gotovo neprimjetno, pa ni oboljeli, ni
njegova obitelj ne mogu odrediti to0an po0etak bolesti. U ranoj fazi bolesti bolesnik po0inje
zaboravljati svakodnevne relativno nebitne 0injenice (npr. rijetko spominjana imena ljudi,
rijetko upotrebljavane rije0i i sl.), no ubrzo zaboravlja dogovore i obveze, te va1ne aktivnosti
iz svakodnevnog 1ivota (npr. isklju0iti plinsko kuhalo, isklju0iti struju, zatvoriti slavinu i sl.).
Tako postupno postaju ovisni o manjem ili ve4em stupnju tu7e pomo4i. Uobi0ajno je govoriti
da bolesnik najprije gubi sposobnost zapam4ivanja novonau0enih sadr1aja, dok ona ranije
nau0ena ostaju dugo sa0uvana (5). Oboljeli je na po0etku bolesti naj0eš4e svjestan svoje
nemo4i, bez mogu4nosti adekvatnog iskazivanja tog u1asa bilo govorom ili pisanjem, što god
oboljelog izaziva strah, depresivnost, uznemirenost, a 0esto i agresiju. U po0etku više pati
pojedinac, a u kasnijim fazama kada mentalna kontrola oslabi i bolest okupira osobu, smatra
se da više pati obitelj odnosno 0lan obitelji koji vodi brigu o oboljelom. U uznapredovalom
stadiju bolesti bolesnik se ne sje4a imena ro7aka i bliskih osoba, ne prepoznaje ih i ne ou0ava
ili razumije rodbinske i prijateljske odnosne relacije, njihova zanimanja i funkcije u društvu;
zaboravlja vlastito ime, te praznine u sje4anju nadomještava komfabulacijama. Kad smetnje
pam4enja postanu sve izra1enije nastaju i drugi poreme4aji kognitivnih sposobnosti.
Bolesnikov govor postaje usporen zbog nedostatka pronala1enja odgovaraju4ih rije0i, a sli0no
se doga7a i prilikom pisanja. Ukupni vokabular biva znatno smanjen, a govor postaje
stereotipan i siromašan. Bolesnik prije nego što odgovori na postavljeno pitanje ponavlja ga, a
kasnije ponavlja svaku izgovorenu rije0 (echolalia). Ubrzo biva narušena sposobnost pisanja,
te ra0unanja (dyscalculalia), pa oboljeli nije sposoban izvesti najjednostavnije matemati0ke
zadatke. Snala1enje u prostoru postaje ote1ano, zbog 0ega oboljeli primjerice nije sposoban
samostalno prona4i i odrediti put prema ku4i, ne mo1e upravljati osobnim vozilom, niti
slijediti upute kako prona4i cilj. Kad bolest uznapreduje oboljeli više ne zna upotrebljavati
svakodnevne predmete u ku4i (pri jelu, odr1avanju osobne higijene, kuhanju, pranju i sl.), te
samo osnovne prividno automatske radnje ostaju kako-tako o0uvane. Usporedno s gubitkom
opisanih kognitivnih sposobnosti (amnesia, dysphasia, dyscalculalia, agnosia, apraxia) vidljivi
su poreme4aji prosu7ivanja i ponašanja. Nerijetko nerazumne odluke u poslu, osobito u
poslovima s novcem, mogu biti prvi znak bolesti i razlog posjeta lije0niku. U kasnijem tijeku
bolesti oboljeli mo1e postati apati0an i nezainteresiran ili agitiran i nemiran.
Ubrzo po0inje zanemarivati svoj izgled i po0inje se neadekvatno odijevati, postaje
paranoidan, poreme4en mu je ritam sna i budnosti, a javljaju se i obmane osjetila i
halucinacije. Konfuzna stanja javljaju se više no4u kada psihomotorni nemir i buka koju
izazivaju remete mir uku4ana i bli1ih susjeda. Za razliku od no4i kada je nemiran, oboljeli
preko dana spava i odmara se. Bolesnik postaje egocentri0an, zajedljiv, sumnji0av prema
0lanovima obitelji, dok s druge strane ostaje potpuno indiferentan na doga7aje koji u zdravih
osoba pobu7uju osje4aje. Stabilni brakovi 0esto propadaju zbog bolesnikove zalu-enosti
mla7om osobom, dok seksualna indiskrecija sabla1njava okolinu. Bolesnik ima poreme4en
odnos prema hrani što dovodi do gubitka tjelesne te1ine i obilnom konzumiranju hrane i
pretilosti. Mogu se pojaviti hipohondrijske ideje i samooptu1ivanja. Ova depresivna stanja
0esto su popra4ena strahom, negativizmom, agitacijom i pojavom suicidalnih misli. Suprotno
od depresivnih stanja mogu se javiti i mani0ni poreme4aji. U ovim slu0ajevima kod oboljelih
se javlja poja0ana potreba za radom (nesvrsishodnim pospremanjem), svadljivost, agrsivnost i
sl., a sve to uz eufori0no stanje. Postaju prkosni, mogu 0initi sitne kra7e, male prevare i la1i u
svakodnevnom 1ivotu. Po0inju prosta0ki se izra1avati i zbog poja0ane seksualnosti mogu
manifestirati ekshibicionisti0ko ponašanje i druge seksualne poreme4aje. Eesto se javlja i
tremor psrstiju i ruku (stalno u rukama moraju nešto imati i premetati), usporenost pokreta i
slabije izra1ene miši4ne reakcije (6). U uznapredovalom stadiju bolesti dolazi i do gubitka
kontrole sfinktera i gubitka posturalnih reflekasa, te bolesnik postaje potpuno nepokretan.
Tijek ove tragi0ne bolesti je progresivan i mo1e potrajati i više od 10 godina.
Dijagnoza Alzheimerove bolesti ima mnoge socijalne i emotivne implikacije, pa ih treba re4i
bolesniku i njegovoj obitelji kad smo sasvim sigurni u njhihovo postojanje. Budu4i da sigurno
i to0nu dijagnozu nije mogu4e postaviti za 1ivota, ve4 jedino pri obdukciji putem
patološkohistološkog nalaza, razvijeno je nekoliko kriterija za dijagnozu vjerojatne bolesti, pa
je time dijagnosti0ka procedura standardizirana u svim zemljama. U stru0nom timu za
dijagnostiku nalaze se specijalisti neurolozi, psihijatri, psiholozi i drugi stru0njaci koji na
osnovu svojih specifi0nih dijagnosti0kih postupaka i testova iskulju0uju postojanja drugih
oboljenja i procjenjuju da se radi o Alzheimerovoj bolesti.
U svakodnevnoj tretmanskoj praksi do danas je lije0enje Alzheimerove bolesti ograni0eno
samo na ubla1avanje pojedinih popratnih simptoma (nesanica, akutna i kroni0na psihi0ka i
motori0ka uznemirenost, depresivnost i sl.), dok su svi pokušaji da se prona7u supstancije
koje bi mogle prevenirati, usporiti ili izlije0iti bolest za sada bez rezultata. Razumljivo je da u
ovom dosta obeshrabruju4em znanstvenom i farmakoterapijskom okru1enju postoji mnoštvo
raznih supstancija koje se nude i prodaju putem raznih medija. Obitelji u nadi da 4e pomo4
svom oboljelom 0lanu 0ine sve i kupuju neprovjerene pripravke. Nu1no je prije kupovine
ne0ega takvoga konzultirati se sa stru0njacima. Nepromišljeno dobronamjerno kupovanje
pripravaka 0lanovima obitelji stvara la1nu nadu, s vremenom ih emotivno i materijalno
iscrpljuje i 0ini manje sposobnim na sve ve4e zahtjeve oboljelog.
Potrebno je pomo4i oboljelom i 0lanovima obitelji putem edukacija, savjeta i konkretnih
akcija. Obitelj i oboljeli ubrzo ostaju sami i napušteni od prijatelja i šire obitelji. Od oboljelog
se distanciraju kolege i bivši suradnici. Stoga obitelj treba biti pripravna na promjene u 1ivotu
u smislu reorganiziranja dosadašnjih aktivnosti i uloga. Elan obitelji koji preuzima vode4u
ulogu u brzi o oboljelom treba biti pripravan da u potpunosti promjeni na0in 1ivota i podredi
ga potrebama oboljelom. Uobi0ava se re4i da od Alzheimerove bolesti ne oboljeva samo
bolesnik, ve4 na neki na0in i 0itava obitelj. Potrebne su mnoge promjene i prilagodbe, npr.:
- prilagoditi uvjete stanovanja (pokretljivost oboljelog je promjenjena, pa su nu1ne prostorne
prilagodbe i uklanjanje arhitektonskih interijernih prepreka; ugradnja lifta ili preseljenje u
prizemlje; nastojati oboljelog izolirati od buke; voditi ra0una o budu4oj nepokretnosti
oboljelog i sl.)
- prilagoditi na0in 1ivota oboljelog uz pomo4 stru0njaka (za zaposlene - smanjenje radne
aktivnosti; organizirati pripreme za mirovinu; prestati upravljati motornim vozilom; donijeti
sve pravne odluke dok je još sposoban samostalno odlu0ivati – oporuka i sl.)
- rješavanje eventualnih ostalih oboljenja (npr. operacije)
- izbjegavati putovanja ili odlaske u udaljena mjesta bez pratnje
- biti svjestan da oboljeli ima velike probleme sa snala1enjem u prostoru, kretanjem, govorom
i sl., poput ula1enja i izla1enja iz javnog prijevoza, prela1enja ulice i sl. Svako po1urivanje
oboljelog intenzivira problem i izaziva strah i paniku.
O0uvan vanjski izgled oboljelog («fasada») nerijetko zavarava neupu4ene i pove4ava
društvenu netolerantnost prema usporenosti i nesigurnosti oboljelog. Svaka nepredvidiva
situacija u prostoru i okru1enju ili u komunikaciji mo1e izazvati još ve4u zbunjenost, a strah i
panika dovode do novih nepredvidivih situacija
- obitelj postaje sve više iscrpljena i potrebno im je savjetovalište; pomo4 stru0njaka:
psihologa, socijalnog radnika, psihijatra, pravnika. Obitelji ili jednom 0lanu obitelji
neophodno je osigurati sustav psihosocijalne podrške, s obzirom na to da oni ostaju s
oboljelim ne samo 24 sata dnevno nekoliko dana, ve4 nekoliko godina
Potrebno je beskrajno strpljenje i razumijevanje. Va1no je nastojati zadr1ati me7usobno topao
emocionalni odnos s oboljelim. Razgovori uz primjenu jednostavnih razgovjetnih re0enica o
ostalim 0lanovima obitelji, o poznanicima, ku4nim obvezama, pro0itanom u novinama, o
vi7enom na televiziji i sl. poma1u. Poma1u4e je i poticanje na jednostavne radne obveze.
Dokle god to psihofizi0ko stanje oboljelog dozvoljava preporu0ljivi su:
- zajedni0ki odlasci u kupovinu
- vje1banje 0itanja, pisanja i brojanja
- svakodnevne zajedni0ke šetnje u poznatim dijelovima grada
- posje4ivanje ili pozivanje bliskih prijatelja i srodnika
- odr1avanje dostojanstva li0nosti urednim i primjerenim odijevanjem,
prisutnoš4u oboljelog kod svakog dolaska strane ili poznate osobe u ku4u,
predstaviti mu tu osobu ili ga podsjetiti tko je poznata osoba
- omogu4iti oboljelom da dok god to mo1e svojom fizi0kom pokretljivoš4u
bude prisutan kod stola prilikom objeda na njegovom uobi0ajnom mjestu,
bilo da je u ku4i društvo ili ne
- poticati oboljelog da što du1e hranu konzumira sam uz eventualne manje
pripomo4i
- osigurati primjerenu ishranu; osigurati dovoljno teku4ine (više teku4ine u
prvom dijelu dana, a manje u drugom zbog mogu4ih poreme4aja kontrole
mokrenja)
- posje4ivati mjesta i doga7aje koje je oboljeli tijekom zdravog dijela 1ivota
volio: izleti, koncerti, izlo1be i sl.
- zadr1ati ili nabaviti ku4nog ljubimca i omogu4iti oboljelom 0este kontakte
s njime
Po1eljno je i za oboljelog najprirodnije što du1e ga zadr1ati u obiteljskom okru1enju uz
primjerenu skrb i njegu. Kako je Alzheimerova bolest karakteristi0na za osobe starije 1ivotne
dobi o oboljelom se na0eš4e brine bra0ni partner – tako7er osoba starije 1ivotne dobi koja isto
mo1e imati odre7enih zdravstvenih poteško4a i psihifizi0ki sve te1e samostalno funkcionirati.
Tako se doga7a da obiteljska solidarnost s vremenom postaje nedovoljna i potreban je
odgovaraju4i institucionalni smještaj. Od velike pomo4i su tzv. dnevni boravci ili dnevne
bolnice gdje oboljeli tijekom dana imaju odgovaraju4u njegu, tretmanske aktivnosti i
dru1enja, a za to vrijeme 0lan obitelji mo1e obavljati druge poslove ili jednostavno odmoriti
se. Dnevni boravci dolaze u obzir samo u po0etnoj fazi bolesti dok je još mogu4 transport
oboljelog i primjerene terapijske aktivnosti. U uznapredovaloj fazi bolesti oboljeli ostaje u
ku4noj njezi ili biva hospitaliziran. Poznato je da su promjene mjesta 1ivljenja u starijoj
1ivotnoj dobi vrlo teška i zna0ajna promjena, no nekad se nema drugog rješenja.

PSIHOSOCIJALNE I DRUŠTVENE INTERVENCIJE USMJERENE ODR_AVANJU

FUNKCIONALNE SPOSOBNOSTI OBOLJELIH I PRIHVATLJIVE KVALITETE ŽIVOTA

Kako u procesu starenja postoje zna0ajne individualne razlike, nema op4ih pravila za
postupak sa starijim osobama, osim jednoga, a to je da starenje, kao i svaki drugi 1ivotni
proces, treba uklju0iti aktivno svladavanje postoje4e situacije od strane pojedinca. Stoga svaki
oblik pomo4i i brige za starije treba sadr1avati poticaje na samoaktivnost i prihva4anje 1ivotne
situacije sa svim njenim mogu4nostima i ograni0enjima (7).
Pitanje zdravlja i bolesti, a time i kvalitete 1ivota imaju veliku ulogu za pojedinca, obitelj i
cjelokupnu društvenu zajednicu (8). Socijalno-medicinske intervencije usmjerene
unapre7ivanju zdravstvene zaštite starijih ljudi obuhva4aju pravovremene kontrole
zdravstvenog stanja starijih, osiguravanje potrebnih uvjeta za unapre7ivanje prvencije,
dijagnostike, lije0enja i rehabilitacije oboljelog, kao i pitanja organizacije slobodnog vremena
i izvanobiteljske skrbi za oboljelog, pri 0emu u1a lokalna zajednica ima iznimno zna0enje.
Potrebno je prihvatiti 0injenicu da je bolest prisutna i za sada neizlje0iva. Nepotrebne
troškove oko nabave novih i neispitanih lijekova (pripravaka) nastojati izbje4i. O davanju
lijekova obvezno se konzultirati s lije0nikom specijalistom kojemu je u1e podru0je
specijalnosti Alzheimerova bolest.
Kod oboljelih od Alzheimerove bolesti vrlo je va1na fizikalna terapija s obzirom na to da
bolest u svojem tijeku nosi i gubitak tjelesnih sposobnosti, snage i pokretljivosti.
Rehabilitacija treba biti prilago7ena potrebama i mogu4nostima bolesnika u mjeri koliko ju je
mogu4e provesti.
Va1no je vje1banje pam4enja – rješavanje kri1aljki vrlo je poma1u4e. Nedavno je s uspjehom
razvijena i provjerena tzv. SRT tehnika (trening s raspore7enim ponavljanjem) (9). Evo opisa
primjene SRT tehnike:
Ki pacijentice koja je preuzela ulogu njegovateljice pri_a: vozim majku u Alzheimerov
centar svaki radni dan. Vozimo se pedesetak minuta. Svaki _as me pita: «Kuda idemo?».
Odgovaram: «U školu.» i tako u nedogled. Sutradan sam odlu_ila pokušati sa SRT tehnikom.
Još prije polaska rekla sam joj: «Mama, sad idemo u školu.». Nakon kraeg vremena pitala
sam ju kamo idemo. Odgovorila je: «Rekla si, u školu.». Nakon nekoliko minuta ponovo sam
ju pitala kamo idemo. Odgovor je: «Pa ti si rekla da idemo u školu!» i za_u-eno me gledala.
Nakon nekoliko minuta ponovo ponavljam pitanje i dobivam to_an odgovor. Kad god nekud
kreemo dajemo joj preciznu informaciju o cilju kretanja, ona na pitanje daje pozitivan
odgovor i s time više nemamo problema.
Ovo je bio tipi0an primjer, iako je mogu4e osmisliti sli0ne primjere i za ostale dnevne
aktivnosti oboljelih. Naj0eš4e se koriste slijede4i razmaci: 20-40-60-90-120-150-180 sekundi,
a zatim nekoliko minuta itd. Naravno, raspored tih ponavljanja prilago7ava se te1ini smetnji u
pam4enju. Ako se ne zna odgovor, sve se ponavlja od po0etka. Prezni intervali koriste se za
razli0ite socijalne aktivnosti. Rije0 je o vrlo zna0ajnoj proaktivnom djelovanju obitelji i
oboljelog što sve pozitivno utje0e na op4u dobrobit oboljelog i obitelji.
Evo primjera kako se mo1e poboljšati kvaliteta 1ivota oboljelih:
Tzv. Living room (dnevni boravak) – to su male zajednice (20-30 osoba) ure-ene tako da
oboljeli imaju što vei osjeaj povezanosti s vlastitom prošlošu i drugim ljudima. Zidovi su
obojeni _ivim bojama, prostorije ukrašene cvijeem, knjigama i drugim predmetima iz
svakodnevnog _ivta. $uje se lagana glazba. Na zidovima su slike i suveniri iz mla-ih dana
oboljelih. Pretpostavka je da sve što aktivira pamenje mo_e djelovti na što sporiji mentalni
pad i zadr_avanje subjektivnog dobrog osjeanja. Naime, oboljeli _esto odustaju od dru_enja
zbog straha od socijalnih kontakata. Ako postoje zajedni_ke teme smanjuje se osjeaj
izoliranosti i odba_enosti.
Demencija mo1e potaknuti kreativnost. Bolest koja ljude lišava osobnosti mo1e potaknuti
njihovu kreativnost, pokazuje istra1ivanje francuskog znanstvenika iz bolnice u St. Etienneu.
Vizualne vještine mogu se izoštriti kad su uništene govorne i druge funkcije (10). Stoga, svaki
oblik umjetni0kog izra1avanja treba prepoznati i poticati. Pri tome su izuzetno va1ne
odgovaraju4e radno-okupacijske aktivnosti koji oboljeli mo1e provoditi za vrijeme boravka u
dnevnom poravku ili centru, kao i kod ku4e.
Psihoterapija psihi0kih poreme4aja u starijoj 1ivotnoj dobi (11) zasniva se na spoznajama
psihodinamskih mehanizama kojima se tuma0e psihološke promjene i psihi0ki poreme4aji u
starijoj dobi. Psihoterapija je samo jedan od niza terapijskih postupaka koji se koristi u starijih
osoba, i to u onim slu0ajevima kada su intrapersonalni i interpersonalni 0initelji odgovorni za
psihi0ke poreme4aje koji su uzrok maladaptacije. Standardne psihoterapijske tenhike manje su
uspješne u starijih osoba, pa se trebaju u0initi znatne modifikacije tih tehnika da bi odgovorile
posebnim potrebama i ograni0enjima starijih osoba. Te se modifikacije sastoje u ve4oj
aktivnosti terapeuta, simboli0nom davanju unutar terapijskog odnosa, specifi0nim ili
ograni0enim ciljevima terapije, pove4anoj svjesnosti o razlikama prijenosa i protuprijenosa
emocija, empatijskom razumijevanju starijih bolesnika i sl. Terapeut treba preuzeti inicijativu
daju4i smjer u razjašnjavanju prirode psihi0kog problema, što zna0i mnogo aktivniju ulogu u
spoznaji emocionalnog stanja bolesnika, racionalnih i iracionalnih 0initelja koji su razlog
emocionalnim poreme4ajima i mogu4im konfliktima. Dok u klasi0noj psihoterapiji terapeut
razgovara s bolesnikom kako si mo1e promijeniti 1ivot, tijekom rada sa starijim osobama,
terapeut treba nešto i u0initi da se postignu odre7ene promjene. Aktivnost terapeuta ne smije
biti tolika da oboljeli postane suviše ovisan o terapeutu, a terapeut treba starijem 0ovjeku
ukazati na to da prihva4enje vanjske pomo4i ne narušava njegov integritet, ve4 da je pomo4
prirodna i normalno potrebna u toj 1ivotnoj dobi. U svim oblicima psihoterapije terapeut treba
imati pozitivne stavove prema starijim ljudima, kao što su bezuvjetno prihva4anje bolesnika
kao vrijednog ljudskog bi4a, pokazivati otvorenost i iskrenost vlastitih osje4aja, uklju0uju4i i
priznavanje svojih osje4aja prema oboljelom, razumijevanje za osje4aje i probleme oboljelog.
Psihoterapija u starijih osoba mo1e ostvariti samo ograni0ene ciljeve. Ona olakšava simptome,
poma1e adaptaciji na promijenjene 1ivotne situacije, donekle olakšava prihva4anje zavisnog
statusa od okoline kao i popratne pojave zbog smanjene sposobnosti u starosti, te aktivno
anga1iranje u zajednici. Simptomi bolesnika, na0in njegova ponašanja, smanjena
motiviranost, gubitak osje4aja smisla za akciju, mogu4nost zadovoljavaju4eg ostvarenja
vrijednih me7uljudskih odnosa 0esto potje0u od smanjenog samopoštovanja, a javljaju se kao
posljedica negativnog utjecaja djelovanja iz okoline.
Primjena suportivne psihoterapije podjednako je zna0ajna i pom1u4a i za oboljelog i 0lanove
njegove obitelji.
Socioterapija je sastavni dio cjelovitog somatskog, psihološkog i socijalnog postupka koji se
sve više primjenjuje u svrhu ubla1avanja i smanjivanja brojnih socijalnih problema iz kojih
nastaju i psihološke reakcije, sve sa ciljem da se starija osoba što uspješnije socijalizira u
novonastalu situaciju koja je stvorena godinama 1ivota, a oblikovana vanjskim 0initeljima. Tri
su va1na fenomena koja prate osobu starije 1ivotne dobi: socijalna izolacija, pove4ana
ovisnost o drugima, te poja0ani zahtjevi za adaptacijom na novonastale okolnosti. Osnovne
sociopsihološke potrebe starijih (kao i mla7ih) trebaju biti ispunjene, a one su: odre7en i
osiguran polo1aj u društvu, potreba da bude voljen i da voli druge, da sebi stvori društvo i da
u tom društvu nešto zna0i, te da razvija samopouzdanje i samopoštovanje.
Pri prevenciji (12) va1no je omogu4iti ljudima koji ulaze u stariju dob da ostanu što du1e
aktivni, osobito u intelektualnom, emocionalnom i socijalnom smislu, uz nastojanje za
o0uvanjem uobi0ajnog ritma 1ivota u obitelji, spolnom 1ivotu, socijalnim odnosima,
odr1avanju profesionalnih i drugih aktivnosti. U tome je potrebna organizirana pomo4 obitelji,
a u slu0aju potrebe i ku4no lije0enje. Treba što više izbjegavati klasi0ne hospitalizacije, ve4
djelovati u stvaranju psihogerijatrije u zajednici. Prevencija socijalne dekompenzacije slo1en
je postupak i zahtijeva multidisciplinarni pristup. Posebno se smatra va1nom prevencija
klasi0ne hospitalizacije starijih osoba. Pri tome se misli na takvu hospitalizaciju koja zapo0ne
iz «banalnih» razloga, ali koja negativno djeluje na preostale psihi0ke i druge sposobnosti
starije osobe, te tako smanjuje njihovu sposobnost za samostalni 1ivot u zajednici.
Hospitalizacija u starijih osoba ima smisla samo onda kada ima preventivni karakter i kada
mo1e spasiti 1ivotno ugro1enu osobu.
Prevencija hospitalizacije mogu4a je jedino u uvjetima potpune integracije svih stupnjeva i
pru1anja pomo4i starijoj osobi, te kad su gerijatrijske ustanove dio op4e zdravstvene i
socijalne slu1be, uz podrazumijevanje kontinuiranog procesa priprema i edukacije starijih
osoba, te onih koji ima trebaju pomo4i.
Starenje se još i danas 0esto do1ivljava kao socijalni problem. Ho4e li ili ne4e starija osoba
biti socijalni problem ne ovisi o njenoj dobi nego o društvenom stajalištu da joj se omogu4i
dostojanstvena starost (13). Sasvim je identi0na situacija i s odnosom prema oboljelima od
Alzheimerove bolesti.
Za sada u Hrvatskoj samo u nekoliko odjela unutar psihijatrijskih bolnica mogu4e je
zbrinjavanje Alzheimerovih bolesnika, a 0lanovi obitelji naj0eš4e su prepušteni sami sebi.
Bolesnici od Alzheimerove bolesti predstavljaju osim socijalnih i obiteljskih, uvjetno re0eno,
veliki ekonomski problem društvu, jer nisu sposobni samostalno 1ivjeti, te zahtjevaju brigu i
skrb institucije. Priru0no i privremeno zbrinjavanje u pojedinim domovima umirovljenika
(koji vrlo nerado primaju dementne bolesnike), udomiteljskim obiteljima s neadekvatnim
uvjetima i upitnim motivima zbrinjavanja, te «povla0enja» po raznim odjelima bolnica – nije
riješenje. Potrebni su odgovaraju4i smještajni kapaciteti s cjelovitom njegom i
psihosocijalnom skrbi na somatskom, psihi0kom, društvenom i duhovnom planu starije osobe
i njegove obitelji.
U NPB «Dr. I. Barbot» u Popova0i zapo0inje se s o1ivotvorenjem projekta za potpunom skrbi
oboljelih od Alzheimerove bolesti i odgovaraju4eg savjetovališta podrške za 0lanove njihove
obitelji.

ZAKLJU_AK I SMJERNICE ZA DALJNJE DJELOVANJE

Odgovaraju4a briga za starije i oboljele osobe treba uklju0ivati i aktivno nastojanje da se
korigira negativna slika, koja u društvu postoji, o starijim osobama i samom starenju. Treba
djelovati na integriranju socioterapijskih aktivnosti u slu1bu javnozdravstvene zaštite,
povezane sa socijalnim i zdravstvenim slu1bama.
U situacijama kada obiteljska solidarnost i podrška uzmanjkaju ili postanu nedostatne, društvo
svojim sustavima i mehanizmima podrške treba oboljeloj starijoj osobi i 0lanovima obitelji
ponuditi odgovaraju4u i primjerenu zaštitu, skrb i njegu. Poteško4e u dijagnosticiranju, te op4i
nedostatak znanja o lije0enju i rehabilitaciji, odnosno primjerenom 1ivljenju starijih osoba s
razli0itim poreme4ajima, rezultirao je i nedostatkom odgovaraju4eg smještaj i tretmanskog
zbrinjavanja oboljelih.
Potrebno je, što Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest i 0ini, poticati slijede4e aktivnosti:
- poticanje razvoja društvene svijesti o potrebi potpore i skrbi za bolesnike s
Alzheimerovom boleš4u
- organiziranje savjetovanja, seminara i tribina za sve zainteresirane koji 1ele
saznati više o ovoj teškoj bolesti
- poticanje suradnje izme7u svih subjekata koji sudjeluju u 1ivotu oboljelog
(oboljela osoba, 0lanovi obitelji, stru0njaci raznih profila)
- organiziranje razli0itih oblika skrbi za bolesnike s Alzheimerovom boleš4u
i pomo4 njihovim obiteljima: dnevni cnetri, savjetovališta, ambulante,
primjereni bolni0ki odjeli i sl.
- primjerena stru0na izobrazba multidisciplinarnog tima stru0njaka
Na kraju treba re4i da se sve više istra1uje kako pomo4i starijima da što du1e 1ive kvalitetnim
psihi0kim 1ivotom. Raduje 0injenica da se i za populaciju starijih ljudi oboljelih od
Alzheimerove bolesti razvijaju razmjerno efikasni programi kako bi se što du1e sa0uvale
njihove psihi0ke funkcije.

LITERATURA

1. Mahovi4-Lakuši4, D., Pecoti4, Z., Zarevski, P., Babi4, T. Alzheimerova bolest. U:
Medix – specijalizirani medicinski dvomjese-nik 44, 2002; 85-92.
2. Victor, M., Ropper, AH. Degenerative diseases of the nervous system. In: Adams and
Victor's Principles of Neurology. The Mc Graw-Hill Companies, 2001; 11-18.
3. Pecoti4, Z., Babi4, T., Daj0i4, M., Zarevski, P. Demencija kod Alzheimerove bolesti.
Brošura Hrvatske udruge za alzheimerovu bolest Zagreb, 2001; 1-7.
4. Jankovi4, J. Pristupanje obitelji. Alinea – Zagreb, 1996; 61-68.
5. Albert, MS., Butters N., Brandt, J. Patterns of remote memory in amnestic and
demented patient. Arch Neurol 38, 1981; 495.
6. Dogan, S. Neurologija involutivne i stara0ke dobi. U: Gerijatrija I. – izabrana
poglavlja za lije-nike op;e medicine. IX seminar za stru0no usavršavanje – Opatija,
1978; 102-113.
7. Krizmani4, M. Psihološki aspekti starenja. U: Gerijatrija I. – izabrana poglavlja za
lije-nike op;e medicine. IX seminar za stru0no usavršavanje – Opatija, 1978; 41-50.
8. Kozarevi4, Dj. Socijalno-medicinski aspekti starenja. U: Gerijatrija I. – izabrana
poglavlja za lije-nike op;e medicine. IX seminar za stru0no usavršavanje – Opatija,
1978; 25-40.
9. Pecoti4, Z., Babi4, T., Daj0i4, M., Zarevski, P. (2001.) Demencija kod Alzheimerove
bolesti. Brošura Hrvatske udruge za alzheimerovu bolest Zagreb, 2001; 1-7.
10. http://www.plivazdravlje.hr (22.12.02.)
11. Perši4, N. Psihijatrija. U: Medicina starije dobi. Naprijed – Zagreb, 1990; 336.
12. Durakovi4, Z. i sur. Medicina starije dobi. Naprijed – Zagreb, 1990; 337.
13. Ajdukovi4, M. Društvena skrb o starijim osobama – izazov 21. stolje4a. U: Starost i
starenje – izazov današnjice. Savjetovanje - Makarska, 1995; 97-102.

Summary

Alzheimer and family

Daša Poredoš
Croatian association for Alzheimer
This paper presents the basics of socio-medical problem called Alzheimer, as well as the
consequences reflected in functioning of a family.
Alzheimer is an illness of brain membrane cells and its surroundings, characterized by fast
progression, irreversibility and the damage of brain cells. It is a long and difficult illness, at
the present incurable; exhausting for the patient and his or her family. It is manifested by
forgetfulness, loss in time and space, inability of the patient to take care of himself, which
leads to complete dependency on permanent care, as well as to social isolation of an ill
person and his or her family, since the behaviour of an ill person is socially unacceptable.
The family tends to switch family roles and tend to show emotional and material exhaustion.
The existing homes for old people and socio-medical centres, due to the complication of the
symptoms, are most unwilling to take care of such patients; many substitute families, provided
by the system of social care are not competent for tending for such patients. Family solidarity
and keeping the ill person in the family tends to be inadequate with time.
Family members need to undergo an adequate psychosocial treatment of reinforcement and
support, accompanied with lectures and information on characteristics, progress and forecast
for this illness.
In Croatia for now there are just a few wards within psychiatric hospitals that tend for such
patients. Family members in most cases are let to themselves.
In the hospital for neuropsychiatry, “Dr. I. Barbot” in Popova_a the project, which will make
the complete care for Alzheimer patients a reality, has been started, together with an
adequate counselling and support for their family members.
Key words: Alzheimer, families, psychosocial help and support.

izvor: plsihijatrija.com mr.sc. Daša Poredoš, dipl.socijalni radnik
Hrvatska udruga za alzheimerovu bolest
Adresa: mr.sc. Daša Poredoš, dipl.socijalni radnik
44 320 Kutina, Vinogradska 223