Statistička obrada podataka u SPSSu.

STATISTIČKA OBRADA PODATAKA U SPSSu

www.Statistika.co

email: info@statistika.co

Gošća Jutarnjeg programa Mostarske panorame Sandra Jovanović, psiholog u Centru za mentalno zdravlje Mostar

AUDIO: Sandra Jovanović-Miljko

Mostar, 27. lipnja 2017. godine:Gošća Jutarnjeg programa Mostarske panorame ovoga utorka bila je Sandra Jovanović, psiholog u Centru za mentalno zdravlje Mostar. Centar je osnovan 2005. godine, a naša gošća je , uz ostalo, govorila koliko entuzijazma treba za stručno osposobljavanje i uključivanje osoba s posebnim potrebama u svakodnevni život, suradnji sa Sveučilištem u Mostaru, radu Udruge In Spe, čiji je cilj osnutka zaštita i u unaprijeđenje mentalnog zdravlja osoba s iskustvom psihičkih poteškoća i članova njihovih obitelji kao i poboljšanja kvalitete življenja istih te uspostave mreže socijalne potpore.

Izvor: radio Glas MOSTARA

Alzheimerova demencija - bolest nepoznatog uzroka


Bolesnik najprije počinje zaboravljati svakodnevne, relativno nebitne
činjenice, rijetko spominjana imena ljudi i slično, no ubrzo
zaboravlja dogovore i obveze, važne činjenice iz svakodnevnog života,
poput onih da plinsko kuhalo treba zatvoriti, struju isključiti itd.
Time postupno postaje ovisan o manjem ili većem stupnju tuđe pomoći

Što možemo očekivati

Alzheimerova demencija (AD) zbog svojih socijalnih i ekonomskih implikacija
predstavlja izuzetan javno-zdravstveni problem suvremenog svijeta. Ukupni
godišnji troškovi zbrinjavanja bolesnika od AD u SAD iznose oko 100 milijardi
dolara i u stalnom su porastu. Kako se prosječna životna dob produljuje, a
prevalencija AD usporedo s tim raste, razumljivo je za očekivati da će
zbrinjavanje ovih bolesnika zauzimati proporcionalno sve veću stavku u izdacima
institucija zdravstvenih osiguranja visoko razvijenih zemalja. Zbog toga su
istraživanja, usmjerena ka razumijevanju i liječenju AD, postala jedan od
najvećih prioriteta suvremene biomedicinske znanosti. Njemački neurolog Alois
Alzheimer (1864-1915) prvi je, 1907. godine, opisao bolesnicu staru 51 godinu
sa simptomima paranoidnih priviđanja, gubitka pamćenja i poremećaja ličnosti.
Do šezdesetih godina ovog stoljeća bolest je smatrana raritetnim poremećajem
isključivo presenilne dobne skupine, pa je do tog vremena opisano svega
stotinjak bolesnika u cjelokupnoj medicinskoj literaturi. Ubrzo, potom, nova su
istraživanja pokazala da je Alzheimerova demencija najčešći sindrom (bolest)
starije populacije i četvrti najčešći uzrok smrti uopće. Alzheimerova demencija
je rijetka prije 40 godine, no opisan je bolesnik u kojeg je bolest počela u
dobi od 26 godina, premda je klinička slika bila atipična. Većina bolesnika
starija je od 60 godina. Incidencija (novi slučajevi) i prevalencija (očekivani
novi slučajevi) AD proporcionalno raste sa starošću, pa u populaciji iznad 85
godina prevalencija iznosi oko 30%. Sudeći prema epidemiološkim pokazateljima,
pretpostavka je da samo u zemljama EZ blizu 3-4 milijuna ljudi trenutno boluje
od AD. U zemljama Dalekog istoka i Ruskoj federaciji prevalencija AD relativno
je mala u odnosu na ostale tipove demencije (vaskularna, alkoholna), dok je
među nigerijcima i pojedinim etničkim skupinama sjeverno-američkih Indijanaca
gotovo sasvim nepoznata.

Zapisano u genima

Uzrok AD nije poznat, no epidemiološke su studije nedvojbeno pokazale da su
starenje, nasljeđivanje specifičnih gena te posjedovanje specifičnog
lipoproteina ApoE4 usko povezani s povećanim rizikom nastanka bolesti, pa se
drže konačno potvrđenim čimbenicima rizika. Studije molekulske genetike su
utvrdile postojanje najmanje 4 različita nasljedna oblika AD, koji su najčešće
klinički zamjetljivi u dobi prije 60 godine života. Vjeruje se da, od ukupnog
broja bolesnika s AD, 15-20% otpada na nasljedne oblike bolesti, no vrlo je
lako moguće da će nove spoznaje o genetici AD bitno izmijeniti sadašnje
vjerovanje. Nasuprot čimbenicima tzv. višeg rizika, sve je više pokazatelja da
dugotrajna izloženost nesteroidnim antireumaticima vjerojatno smanjuje rizik
pojave AD.

Kako posumnjati da nešto nije u redu

Klinički početak je obično postupan, savim neprimjetan, pa, gotovo bez iznimke,
niti bolesnik niti njegova obitelj nisu u stanju odrediti točan početak.
Obitelj bolesnika obično prvo primjećuje njegovu zaboravljivost, koje bolesnik
ne mora biti svjestan niti kada je sindrom demencije postao svima očit.
Bolesnik najprije počinje zaboravljati svakodnevne, relativno nebitne
činjenice, rijetko spominjana imena ljudi i slično, no ubrzo zaboravlja
dogovore i obveze, važne činjenice iz svakodnevnog života, poput onih da
plinsko kuhalo treba zatvoriti, struju isključiti itd. Time postupno postaje
ovisan o manjem ili većem stupnju tuđe pomoći. Uobičajeno je govoriti da
bolesnik najprije gubi sposobnost zapamćivanja novonaučenih sadržaja, dok ona
ranije naučena ostaju dugo sačuvana, no čini se da to ipak nije pravilo. Jednom
kada smetnje pamćenja budu sve naglašenije, postaju očiti i drugi poremećaji
kognitivnih sposobnosti. Bolesnikov govor postaje usporen radi nesposobnosti
pronalaženja odgovarajućih, a slično se događa i pri pisanju. Ukupni vokabular
biva reduciran, pa govor postaje stereotipan i siromašan. Čini se da sposobnost
razumijevanja govora barem u početku biva očuvana no kasnije bolesnikova
nesposobnost razumijevanja govora postaje tako očita da često puta dominira
kliničkom slikom. Ubrzo biva narušena i sposobnost računanja, tako da bolesnik
nije sposoban izvesti niti najjednostavnije matematičke zadaće. Snalaženje u
prostoru postaje otežano. Smetnje bivaju očite pri svakodnevnim radnjama poput
vožnje ili parkiranja automobila, neodgovarajućeg oblačenja i slično. Bolesnik
nije sposoban pronaći put kući, često se izgubi na ulici, a također nije
sposoban slijediti upute kako pronaći neki cilj. Kasnije, kako bolest
napreduje, bolesnik ne zna više upotrebljavati svakodnevne predmete u kući (pri
jelu, održavanju osobne higijene, kuhanju pranju i sl.), tako da konačno samo
osnovne, prividno automatske radnje, ostaju kako-tako očuvane. Usporedo s
gubitkom opisanih kognitivnih sposobnosti, vidljivi su poremećaji prosuđivanja,
ponašanja, temperamenta i slično. Nerijetko, nerazumne odluke u poslu, naročito
u poslovima s novcem, mogu biti prvi znak bolesti i razlogom posjeta liječniku.
U kasnijem tijeku bolesti, bolesnik može postati apatičan i nezainteresiran,
ili pak suprotno agitiran i nemiran. Uskoro počinje zanemarivati svoj izgled,
postaje paranoidan, a nerijetko su prisutne obmane osjetila i prave
halucinacije. Stabilni brakovi propadaju zbog bolesnikove nerazumne zaluđenosti
mlađom osobom, dok često puta seksualna indiskrecija sablažnjava okolinu.
Bolesnik postaje egocentričan i zajedljiv, izrazito sumnjičav prema članovima
obitelji, dok s druge strane ostaje potpuno indiferentan na događaje koji u
zdravih osoba pobuđuju osjećaje.
Bolesnik zanemaruje svoju potrebu za hranom što ima za posljedicu gubitak
apetita i postupni gubitak težine. Ovaj se znak AD često puta zanemaruje, pa je
često i neopravdano predmet suvišnih medicinskih pretraga. U uznapredovalim
stadijima bolesti prisutni su znaci oštećenja frontalnog dijela mozga, gubitak
kontrole sfinktera, a bolesnik pokazuje znakove akinezije i mutizma. Konačno
nastupa gubitak posturalnih refleksa, bolesnik više ne može niti stajati niti
hodati te ostaje prikovan za krevet.
Premda ova progresivna i tragična bolest može potrajati i preko 10 godina,
iznenađujuće je da vidni putevi ostaju relativno pošteđeni cijelim tijekom
bolesti. Oko 5-10% bolesnika u uznapredovalom stadiju bolesti pati od nekog
oblika epilepsije. Nevoljne trzajeve cijelih skupina mišića (mioklonus)
nalazimo u oko 10% bolesnika. U nekih bolesnika, međutim, mioklonus može biti
toliko naglašen da pobuđuje sumnju na Creutzfeldt-Jakobovu bolest.

Potvrditi dijagnozu nije lako

Za sada nema laboratorijskog pokazatelja koji bi sa sigurnošću potvrdio ili
isključio dijagnozu AD, pa se klinička dijagnoza AD postavlja nakon
isključivanja ostalih uzroka demencije. Točnost dijagnoze, međutim, čak i u
slučajevima "kada nema sumnje u dijagnozu AD" uvelike otežava
prisutnost depresije. Bolesnici s depresijom često pokazuju znakove demencije
(pseudodemencija), koju je ponekad vrlo teško razlikovati od istinske
demencije. U većine od njih, liječenje antidepresivima ne samo što ima
djelotvoran učinak na sindrom depresije, već ima i pozitivan učinak na neke od
simptoma demencije. Nasuprot tome, dvije trećine bolesnika tijekom svoje
bolesti iskazuju jedan ili više simptoma sindroma depresije, dok se
prevalencija cjelovitog sindroma depresije u AD kreće u rasponu od oko 25-30%.
Po svemu sudeći, izgleda da je depresija u bolesnika s AD posljedica organskog
oštećenja mozga, a ne psihološke reakcije na bolest. Dijagnoza AD katkada nije
laka u bolesnika s ranim početkom bolesti, pogotovo ako su prvi simptomi i
znakovi neobični, primjerice, nerazumijevanje govora (senzorna disfazija) ili
nevoljni trzajevi skupine mišića (mioklonus). U starijih bolesnika, pogotovo u
početnom stadiju bolesti, moguće je znakove demencije pripisati benignoj
staračkoj zaboravljivosti, ili što je još puno opasnije i češće, benignu
staračku zaboravljivost proglasiti Alzheimerovom demencijom.
Dijagnoza AD dakako ima i brojne socijalne i emotivne implikacije, pa je treba
saopćiti bolesniku i njegovoj obitelji onda kada smo u nju sasvim sigurni. Kako
sigurno točnu dijagnozu AD nije moguće postaviti bez patohistološkog nalaza,
razvijeno je nekoliko kriterija za dijagnozu vjerojatne AD, pa je time
dijagnostička procedura standardizirana za sve zemlje svijeta.

Farmakoterapijski pristup još uvijek bez rezultata

U svakodnevnoj kliničkoj praksi, liječenje AD je ograničeno samo na pokušaj
stišavanja pojedinih pratećih simptoma demencije (insomnia-nesanica, kronična i
akutna uznemirenost, depresija), dok su svi pokušaji pronalaženja supstancija
koje bi mogle izliječiti, prevenirati ili barem usporiti prirodan tijek bolesti
za sada bez rezultata. Određenu nadu pruža pojava supstancija za simptomatsko
liječenje kognitivnih poremećaja od kojih se na svjetskom, pa tako i hrvatskom
tržištu može naći donepezil.
Radi se o vrlo skupoj supstanciji za koju postoje relativno uvjerljivi dokazi
djelotvornosti u 20-30% bolesnika s Alzheimerovom demencijom. Nažalost, izgleda
da se učinak ovoga lijeka iscrpljuje za 6-12 mjeseci liječenja. Propisivanje
ovoga lijeka u Republici Hrvatskoj regulirano je posebnim uputstvom HZZO-e.
Prirodno je da u ovakvom, poprilično obeshrabrujućem, znanstvenom
farmakoterapijskom okružju postoji mnoštvo kojekakvih supstancija koje se nude
i prodaju putem raznoraznih medija. Dobro je stoga prije odluke o kupnji nečega
sličnog konzultirati stručnjake.
U pomoći ovim bolesnicima kao i njihovim obiteljima, veliku i pozitivnu ulogu
imaju dobro organizirane socijalne službe te udruge bolesnika ili članova
obitelji koji se susreću s ovom bolešću. Razmjena iskustva i informacija među
njima od neprocjenjive je vrijednosti za zbrinjavanje ovih bolesnika.


2000/11/travanj
Piše: doc. dr. sc. Tomislav Babić, specijalista neurolog, voditelj
Polikliničkog odjela Klinike za neurologiju Medicinskog fakulteta, KBC - Rebro, Zagreb
Izvor: www.tegobe.com