Statistička obrada podataka u SPSSu.

STATISTIČKA OBRADA PODATAKA U SPSSu

www.Statistika.co

email: info@statistika.co

Gošća Jutarnjeg programa Mostarske panorame Sandra Jovanović, psiholog u Centru za mentalno zdravlje Mostar

AUDIO: Sandra Jovanović-Miljko

Mostar, 27. lipnja 2017. godine:Gošća Jutarnjeg programa Mostarske panorame ovoga utorka bila je Sandra Jovanović, psiholog u Centru za mentalno zdravlje Mostar. Centar je osnovan 2005. godine, a naša gošća je , uz ostalo, govorila koliko entuzijazma treba za stručno osposobljavanje i uključivanje osoba s posebnim potrebama u svakodnevni život, suradnji sa Sveučilištem u Mostaru, radu Udruge In Spe, čiji je cilj osnutka zaštita i u unaprijeđenje mentalnog zdravlja osoba s iskustvom psihičkih poteškoća i članova njihovih obitelji kao i poboljšanja kvalitete življenja istih te uspostave mreže socijalne potpore.

Izvor: radio Glas MOSTARA

Depersonalizacijski poremećaj

Uvod
Epidemiologija
Etiologija
Dijagnoza
Klinička slika
Diferencijalna dijagnoza
Tijek i prognoza
Liječenje


Uvod

DSM IV-TR definira depersonalizacijski poremećaj kao trajnu ili ponavljanu alteraciju percepcije selfa do stupnja gdje je osjećaj osobe o njegovom ili njezinom osjećaju realnosti privremeno izgubljen. Pacijenti s depersonalizacijskim poremećajem mogu se osjećati kao da su roboti, kao da su u snu ili da su odvojeni od svojih tijela. Epizode su ego-distone te pacijenti shvaćaju nestvarnost simptoma.

 

Neki kliničari rade distinkciju između depersonalizacije i derealizacije. Depersonalizacija je osjećaj da su tijelo ili osobni self čudni ili nerealni; derealizacija je percepcija vanjskih objekata kao čudnih ili nerealnih. Distinkcija omogućava precizniju deskripciju pojedinog fenomena što je postignuto njihovim grupiranjem u rubriku depersonalizacija.

Epidemiologija

Depersonalizacija je kao povremeno izolirano iskustvo u životu mnogih ljudi, čest fenomen i nije nužno patološki. Studije ukazuju da se prolazna depersonalizacija može pojaviti i u do 70% slučajeva u danoj populaciji, i bez značajnije razlike u spolu. Djeca često iskuse depersonalizaciju kako razvijaju kapacitet o svjesnosti selfa (sebstva) dok se kod odraslih javlja popratni privremeni osjećaj nestvarnosti tijekom putovanja na nova i neobična mjesta.
Podaci o epidemiologiji patološke depersonalizacije su oskudni. U nekoliko recentnih studija nađeno je da se depersonalizacija javlja barem dvostruko češće u žena no u muškaraca; rijetko je nađena kod osoba starijih od 40 godina. Prosječna dob osoba kod kojih se javlja je 16 godina.

Etiologija

Depersonalizacija može biti uzrokovana tjelesnim, neurološkim ili sustavnim bolestima. Sustavni uzroci obuhvaćaju endokrine poremećaje štitnjače i gušterače. Čuvstva depersonalizacije povezana su s epilepsijom, tumorima mozga, senzornom deprivacijom i emocionalnom traumom, usto je depersonalizacijski fenomen uzrokovan električnom stimulacijom temporalnog režnja korteksa tijekom neurokirurških operacija. Depersonalizacija je udružena i sa zloporabom tvari, uključujući alkohol, barbiturate, benzodiazepine, skopolamin, antagoniste beta-adrenergičkih receptora, marihuanu te sve fenciklidin-slične ili halucinogene tvari. Tjeskoba i depresija su predisponirajući čimbenici, npr.u teškim stresnim iskustvima poput prometnih nesreća ili u ratnim bitkama. Depersonalizacija je simptom često udružen s anksioznim poremećajima, depresivnim poremećajima i shizofrenijom.

Dijagnoza

Dijagnostički kriteriji iz DSM IV-TR za depersonalizacijski poremećaj zahtijevaju perzistentne ili rekurentne epizode depersonalizacije koje rezultiraju značajnim distresom po pacijenta ili nesposobnošću da adekvatno funkcioniraju u školskim, okupacijskim ili interpersonalnim odnosima. Značajno se razlikuje od psihotičnih poremećaja u dijagnostičkom kriteriju obzirom da testiranje realiteta u depersonalizacijskom poremećaju ostaje intaktno. Poremećaj se ne može dijagnosticirati ukoliko simptomi više odgovaraju nekom drugom duševnom poremećaju, ingestiji tvari ili općem zdravstvenom stanju.
DSM IV-TR dijagnostički kriteriji za depersonalizacijski poremećaj:
•    Perzistentno ili rekurentno iskustvo osjećaja odvojenosti ili kao da izvana promatra svoje mentalne procese ili tijelo (npr. osjećajući se kao u snu).
•    Testiranje realiteta tijekom depersonalizacijskog iskustva ostaje intaktno.
•    Depersonalizacija uzrokuje klinički značajan distres ili poremećaj u socijalnim, radnim ili drugim važnim područjima funkcioniranja.
•    Depersonalizacijsko iskustvo ne javlja se isključivo tijekom nastupa drugih duševnih poremećaja poput shizofrenije, paničnih poremećaja, akutnog stresnog poremećaja ili drugih disocijativnih poremećaja, te nije vezana uz direktne psihološke učinke tvari (npr. zloporaba droga, lijekova) ili općeg zdravstvenog stanja (npr. epilepsija temporalnog režnja).

Klinička slika

Središnja značajka depersonalizacije je osjećaj nestvarnosti i čudnovatosti. Unutarnji duševni procesi i vanjska zbivanja teku kao i do tada, no osobe osjećaju razliku i čini se kao da ta zbivanja nemaju nikakav odnos ili značaj na osobu. Dijelovi tijela ili cjelokupni fizički integritet mogu se činiti stranim pa čak i mentalne operacije i usvojena ponašanja neuobičajenima. Posebno je čest osjećaj promjene pacijentovog tijela; npr. pacijenti mogu osjećati da su njihovi ekstremiteti veći ili manji no obično.
Hemidepersonalizacija, osjećaj nestvarnosti ili nepostojanja polovice tijela, može biti vezan za bolest kontralateralnog parietalnog režnja. Poremećaj je često praćen anksioznošću te se mnogi pacijenti žale na iskrivljen osjećaj vremena i prostora.
Povremeni fenomen je dvojnost; pacijenti osjećaju da je točka svjesnosti van njihovog tijela, obično nekoliko stopa iznad, te se odatle promatraju, kao da su u cijelosti razdvojene osobe. Ponekad pacijenti vjeruju da su istovremeno na dva različita mjesta, stanje zvano reduplikativna paramnezija ili dvostruka orijentacija. Većina je pacijenata svjesna njihovog poremećenog osjećaja realnosti; ova svjesnost se smatra jednim od bitnih značajki poremećaja.
Marlene Steinberg donosi nekoliko primjera poremećaja iz intervjua s pacijentima:
•    Osjećaji nestvarnosti - "To je stvarno čudno. To je kao da sam ovdje, ali zapravo nisam ovdje već kao da sam iskoračio van sebe, poput duha... Osjećam se doista lagan, znate. Osjećam se kao da sam prazan i lagan, kao da ću otploviti... Ponekad tako sebi izgledam... To je hladan i neugodan osjećaj. Kao da me potpuno obuzme".
•    Tjelesne percepcije - "To uopće ne izgleda stvarno. Ništa mi ne izgleda stvarno, pa ni moje tijelo... Gledao sam u ogledalo i odjednom sam osjetio da odraz u ogledalu gleda natrag u mene".
•    Bihevioralne percepcije - "Jednostavno osjećaš kao da nikada nisi svoj, uh, ne razmišljaš kao obično. Jednostavno se osjećaš čudno.. Moram se puno više usredotočiti na stvari... Osjećam da većini ljudi mozak radi automatski. Osjećam da moram stalno raditi na tome i uvijek svjesno pokušavam pamtiti stvari, pokušavam se koncentrirati... Skoro da ne mogu predočiti stvari u mislima na način kako to obično činimo, kad obično vidimo stvari... Ja to ne mogu tako dobro... ".
•    Eksternalne percepcije - "(Sve) jednostavno izgleda drugačije, kao u snu, u izmaglici, stvari su izblijedile... Sjećam se kad je prvi puta počelo i bio sam na fakultetu i išao sam kući, a u glavi mi je počelo ponavljati da želim ići doma, želim ići doma i bio sam doma, no to je i dalje dolazilo u moje misli... sve je izgledalo nestvarno..., druge osobe, ja, jednostavno sve..".

Diferencijalna dijagnoza

Depersonalizacija se kao simptom može pojaviti u brojnim drugim poremećajima. Često javljanje depersonalizacije u pacijenata s depresivnim poremećajem i shizofrenijom treba pobuditi pozornost na mogućnost da pacijenti koji se isprva žale na osjećaj nestvarnosti ili neobičnosti pate od jednog od ovih poremećaja.
Povijest bolesti i ispitivanje psihičkog statusa obično bi trebali otkriti i karakteristične znakove depresivnih poremećaja i shizofrenije. Budući da psihotropne droge često uzrokuju dugotrajne promjene u osjećaju osobne stvarnosti kao i okoline, kliničar treba ispitati mogućnost zloporabe takvih tvari. Prisustvo drugih kliničkih fenomena u pacijenata koji se žale na osjećaj nestvarnosti, ima veću važnost pri postavljanju dijagnoze. Općenito, dijagnoza depersonalizacijskog poremećaja daje se u onim stanjima kod kojih depersonalizacija čini predominantni simptom.
Činjenica da fenomen depersonalizacije može biti posljedica velikih poremetnji u moždanoj funkciji ističe nužnost neurološke evaluacije, poglavito kad depersonalizacija nije praćena uobičajenim psihijatrijskih simptomima. Tada treba misliti posebno na mogućnost tumora mozga ili epilepsiju. Iskustvo depersonalizacije, dapače, može biti prvi znak neurološkog poremećaja.
Uzroci depersonalizacije:
Neurološki poremećaji:
•    epilepsija
•    migrena
•    tumori mozga
•    cerebrovaskularne bolesti
•    traume mozga
•    encefalitis
•    generalna pareza
•    demencija Alzheimerova tipa
•    Huntingtonova bolest
•    spinocerebelarna degeneracija
Idiopatski mentalni poremećaji:
•    shizofrenija
•    depresivni poremećaji
•    manične epizode
•    konverzivni poremećaji
•    anksiozni poremećaji
•    obuzeto-prisilni poremećaji
•    poremećaji osobnosti
Toksički i metabolički poremećaji:
•    hipoglikemija
•    hipoparatiroidizam
•    otrovanje ugljičnim monoksidom
•    intoksikacija meskalinom
•    botulizam
•    hiperventilacija
•    hipotiroidizam

Tijek i prognoza

Kod većine pacijenata, simptomi depersonalizacije pojavljuju se iznenada; tek nekolicina njih govori o postupnom početku.
Poremećaj počinje najčešće u dobi između 15 i 30 godina, no viđen je i u 10-godišnjaka; rjeđe se javlja nakon 30-te godine, te gotovo nikada u kasnijim desetljećima života.
Nove prateće studije pokazuju da kod više od 50% slučajeva poremećaj tendira dugotrajnosti. U mnogih pacijenata simptomi imaju jednoličan tijek bez izrazitih fluktuacija intenziteta, ili se simptomi mogu javiti epizodično s međuintervalima bez simptoma. Malo se zna o precipitirajućim čimbenicima iako je primijećeno da se poremećaj javlja tijekom perioda opuštanja nakon što je osoba iskusila iscrpljujući psihološki stres. Simptom je katkad zamaskiran atakom akutne anksioznosti često praćene hiperventilacijom.

Liječenje

Malo je pozornosti posvećeno liječenju pacijenata s depersonalizacijskim poremećajem. Za sada je premalo podataka i informacija da bi se zasnovalo specifično farmakološko liječenje, no anksioznost obično povoljno reagira na terapiju anksioliticima. Podliježući poremećaji (npr. shizofrenija) također se tretiraju psihofarmacima.
Psihoterapijski pristup jednako je neistražen. Kao i kod svih pacijenata s neurotskim simptomima, odluka o korištenju psihoanalize ili introspektivno orijentirane psihoterapije određena je ne prisutnošću samih simptoma već raznolikošću pozitivnih indikacija izvedenih iz procjene pacijentove osobnosti, socijalnih interakcija i životnih situacija.

Autor:   Siniša Rakić, dr. med., Psihijatrijska bolnica Rab, Rab, Kampor 224
Izvor: www.psihonet.com