Terapija ADHD-a

Veliki postotak školske djece s ADHD-om

Procjenjuje se da oko tri posto školske djece u Hrvatskoj pati od poremećaja hiperaktivnosti. To znači da u razredu od 30 učenika jedno ili dva djeteta ima ADHD (eng. Attention Deficit Hyperactivity Disorder). Ta je brojka brojka neupitan znak da ovome problemu treba posvetiti punu stručnu te veću odgojnu, obrazovnu i društvenu pažnju.

Hiperaktivnost najčešće bude primijećena kada dijete krene u školu. Nakon što čuju koji su znakovi hiperaktivnosti, mnogi roditelji shvate da je dijete zapravo od rođenja bilo aktivnije nego što je to uobičajeno. Tako je, na primjer, dijete dok je bilo dojenče nemirnije sisalo, više plakalo, prije je prohodalo, a nakon toga je neprestano trčalo i jurilo. S time su išle i posljedice poput češćeg padanja pa čak i potresa mozga, a djeca su se više puta našla u opasnim situacijama, kao što je, prmjerice, uzimanje tableta iz znatiželje.

Neurotizacija djece s ADHD poteškoćama

Jedan od znakova hiperaktivnosti je poremećaj pažnje, što znači da se takva djeca teško koncentriraju i usredotočuju na određene stvari, a to im predstavlja veliki problem kada krenu u školu. Nadalje, djeca s ADHD-om su konstantno nemirna i impulzivna.

Zbog toga dolaze u sukob s okolinom koja ih isključuje te se dijete osjeća manje vrijedno. Ono može pasti u depresiju, kronično se dosađivati te se prepustiti devijantnom ponašanju zbog nagomilanih frustracija, objašnjava Nenad Jakušić, dječji psihijatar i voditelj Centra za zaštitu mentalnog zdravlja u Klinici za dječje bolesti Zagreb. Posljedica takvog etiketiranja je da se dijete neurotizira, odnosno stječe vrlo nisko samopoštovanje misleći da nije dovoljno dobro i da nije sposobno kao druga djeca.

Hiperaktivnost i farmakoterapija

Oko četrdeset tisuća djece s poremećajem hiperaktivnosti (ADHD), koliko ih po službenim podacima sjedi u hrvatskim školama, već godinama nema pravo na terapiju kakvu primaju hiperaktivna djeca u čitavoj Europi, već su roditelji na preporuku domaćih psihijatara prisiljeni ići na preglede u Sloveniju i tamo kupovati psihostimulanse koji se uspješno primjenjuju kod hiperaktivne djece u zemljama Europske unije i ostatku svijeta. U terapiji hiperaktivne djece najčešće se primjenjuje lijek Ritalin, za koji u HZZO-u kažu da ne bi bilo logično uvoziti ga jer je previše jeftin i mora se dugo koristiti.

Premda je toj djeci nužan poseban pristup nastavnika i stručna potpora, to ponekad nije dovoljno te je potrebna farmakoterapija, koja je kod nas neopravdano zapostavljena u tretiranju ADHD-a', upozorava dječji psihijatar Nenad Jakušić, voditelj Centra za zaštitu mentalnog zdravlja u Klinici za dječje bolesti Zagreb. Štoviše, navodi dr. Jakušić, našoj hiperaktivnoj djeci propisuju se potpuno neučinkoviti medikamenti, uglavnom sedativi.

U HZZO-u postoji procedura za uvoz Ritalina, no njena bi primjena, upozorava dr. Jakušić, pretvorila liječnike u administratore i oduzela im vrijeme za liječničku praksu. Naime, liječnička ustanova koja utvrdi da je njenom pacijentu potreban lijek koji se kod nas ne uvozi – u ovom slučaju Ritalin – može zatražiti od bilo koje veledrogerije da ga za tu ustanovu uveze. Veledrogerija treba zatražiti dozvolu za interventan uvoz od agencija za lijekove i lijek stiže preko bolnice do korisnika.

To je, međutim, lijek koji se koristi dugo i kada bismo koristili tu proceduru, pacijenti bi gotovo svakodnevno dolazili k nama po nove doze, koje bismo mi opet iznova morali naručivati, što nema smisla i izazvalo bi potpun krkljanac, kaže Jakušić. Takvo što ima logike kod skupih lijekova koji se rijetko koriste, a mjesečna doza Ritalina se u Sloveniji može dobiti za oko 150 kuna.

Psihostimulanse poput metilfenidata, kao što je lijek Ritalin, sve zemlje primjenjuju u terapiji hiperaktivne djece, kaže dr. Jakušić. Ritalin se daje djeci starijoj od šest godina, s izraženim znakovima hiperaktivnosti i smetnjama ponašanja, a omogućuje im da prate nastavu kao druga djeca i da se lakše socijaliziraju. To je simptomatski lijek, koji ne liječi uzrok poremećaja, što znači da se uzima kontinuirano i dugo.

Psihologinja Snježana Sekušak-Galešev, viši predavač s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, ističe da je preporuka da se u terapiju medikamentima krene samo ako su problemi tako intenzivni da nikakav drugi tretman ne daje rezultate te da su rezultati najbolji kada se kombiniraju s nekim psihosocijalnim tehnikama.

Dosad se pokazalo da stimulansi poput Ritalina predstavljaju najveću pomoć, no u primjeni su i druge vrste lijekova. Svakako je važno da se o uzimanju lijekova roditelji posavjetuju s liječnikom specijaliziranim za hiperaktivnost i poremećaj pažnje, ističe psihologinja.

Inače, Ritalin se zbog stimulativnog djelovanja na zdrave ljude zloupotrebljava kao narkotik. Amerikanci ga svojim školarcima daju dosta širokogrudno te je u javnosti postao omražen zbog sumnji u samu dijagnostiku ADHD-a na Zapadu, odnosno sve šireg mišljenja da se neodgojena djeca proglašavaju bolesnom i zapravo ‘odgajaju’ lijekovima.

No to najvjerojatnije nije razlog zbog kojega ga na hrvatskom tržištu nema – farmakolozi smatraju da lijek jednostavno nije toliko atraktivan za tržište. S druge se strane može čuti da je dječja psihijatrija na samom dnu struke te da još nema kritične mase liječnika koji bi pritisnuli nadležne u zdravstvu da Ritalin uđe u farmakopeju.

Hoće li Ritalin doći na listu HZZO-a

Nepobitna je činjenica da društvo često nema strpljenja i razumijevanja za drugačiju djecu. Iza hiperkinetskog poremećaja stoje nepravilnosti u centralnom živčanom sustavu što znači da se radi o organskom poremećaju, odnosno da se ne može govoriti o zločestoj djeci. Upravo zbog toga vrlo je važna edukacija ljudi koji rade s takvom djecom, počevši od učitelja i profesora, kaže dr. Jakušić.

Oko terapija i liječenja djece s ovim poremećajem, mišljenja su podijeljena. Činjenica je da u Hrvatskoj ne postoji adekvatan lijek koji bi bez ikakvih nuspojava pomogao djeci. U posljednje vrijeme pisalo se o lijeku Ritalinu koji se već desetljećima koristi u terapijama diljem Europe, no u Hrvatskoj se još ne nalazi na listi HZZO-a. Roditelji stoga na preporuku domaćih psihijatara odlaze u Sloveniju i tamo kupuju psihostimulanse koji se uspješno primjenjuju kod hiperaktivne djece u zemljama Europske unije.

Ritalin se daje djeci starijoj od šest godina te im omogućuje lakše praćenje nastave i lakšu socijalizaciju. Ovaj lijek djeluje poput analgetika što znači da ne liječi uzrok, već umanjuje bol. To znači da ima učinak kao, na primjer, tableta za glavobolju – pomaže toliko dugo dok se nalazi u organizmu.

Osim Ritalina pažnju hrvatskih liječnika zaokuplja i Stratera, američki lijek koji se može nabaviti preko privatnih ljekarni, ali doza za mjesec dana košta oko tisuću kuna. Usporedbe radi, mjesečna terapija Ritalinom i nekim drugim lijekovima stoji oko sto kuna.

Djeca u našoj zemlji za 'bolest' hiperaktivnosti uzimaju antidepresive poput Fevarina, koji ne da nemaju povoljan učinak (možda jedino za okolinu, ali za dijete zasigurno ne), već je on gotovo negativan jer su djeca nakon njih umorna i neučinkovita.

Splitska udruga traži dostupnost medikamenata i psihoterapije

Udruga ‘Sto koluri’ iz Splita koja se bavi problemima hiperaktivne djece zatražila je da se djeci s ADHD-om omogući odgovarajuća terapija medikamentima s liste lijekova HZZO-a. Zahtjev će, tvrde Splićani, podržati vodeći stručnjaci u području dječje psihijatrije.

Kada se dijagnosticira ADHD, nema ni minimalnih mehanizama pomoći djeci u obliku psihoterapije. O terapiji medikamentima nema ni govora, mada po međunarodnoj psihijatrijskoj komori ranije uvođenje lijeka znači i bolju kontrolu bolesti i djetetov učinkovitiji život i razvoj, upozorava predstavnica Udruge Maja Sočo.

Napominje da je u 70 posto slučajeva riječ o djeci iznimne inteligencije i izuzetnog talenta za prirodne znanosti, koja u školi imaju loš uspjeh (3,5 ili lošiji), socijalno su izolirana te je njihovo mentalno zdravlje u budućnosti vrlo upitno.

NE lijekovima, DA razumijevanju

I dok se jedan dio društva bori za stavljanje navedenih lijekova na listu HZZO-a, postoje i oni koji se protive upotrebi medikamenata za 'suzbijanje' ADHD-a. Udruga 'Buđenje' osnovana je 2004. godine s ciljem prihvaćanja hiperaktivne djece onakvima kakva jesu. Zašto je društveno prihvatljivo ako je dijete premirno, povučeno, nečujno, a neprihvatljivo ako dijete sanjari i ako je hiperaktivno? U vrijeme kad se govori o sve više djece s ADHD-om, nama je cilj da nijednom djetetu u budućnosti ne bude dijagnosticiran ADHD. Predavanjima, radionicama, razgovorima s učiteljima, roditeljima te ostalim aktivnostima, takvoj djeci želimo pružiti jedino što im je potrebno: razumijevanje okoline i shvaćanje da su drugačiji, kažu iz udruge koja zastupa stav kako ovdje nije riječ o poremećaju već samo o drugačijoj djeci.

Udruga za razumijevanje ADHD-a, kako se još nazivaju, godinu dana na čelu s predsjednikom Markom Ferekom obilazi hrvatske škole i održava radionice i predavanja. Prava pomoć nije u tome da hiperaktivnu djecu prilagođavamo okolini i potiskujemo njihovu narav. Naš je cilj podučiti kako posebnost ove djece razvijati u pravom smjeru, ističe Marko Ferek.

Kreativnost, inteligentnost, znatiželja, maštovitost, osjećajnost – samo su neke od dobrih osobina djece i ljudi koji se obilježavaju kao hiperaktivni. Upotreba lijekova guši te dobre strane, naročito kreativnost, objašnjavaju članovi Buđenja. Krivo postavljeni edukativni sustav koji ne probuđuje nikakvu zainteresiranost ili motiviranost, što bi jedino moglo potaknuti takve ljude da pruže svoj maksimum, ostavlja o njima potpuno krivu sliku - kao nepažljivima, lijenima, sporima, glupima, zločestima, neodgojenima. Najbolji primjeri poznatih osoba koje su 'bolovale' od hiperaktivnosti su Walt Disney, Ludwig van Beethoven, Albert Einstein, Amadeus Mozart, Winston Churchill i drugi.

Udruga se također protivi teoriji da ADHD podrazumijeva deficit pažnje. 'Da je tako, tada se ti ljudi nikada i na ništa ne bi mogli usredotočiti. Normalno, to nije slučaj. Čak naprotiv, njih karakterizira snažna koncentracija, ali samo prema stvarima koje ih zanimaju. A baš u tome leži njihova skrivena pozitivna strana i njihov dar.'

Donedavno se mislilo da ADHD imaju samo djeca. Iako hiperaktivnost u većini slučajeva jenjava ulaskom u pubertet, ponekad se to stanje održi i u odrasloj dobi. Ako se na vrijeme nauči živjeti s time, osoba može najnormalnije funkcionirati.

Farmakoterapija guši kreativnost i stvaralaštvo

Udruga za razumijevanje ADHD-a ‘Buđenje’ jedan je od protivnika primjene medikamenata kod hiperaktivne djece. ‘Smatramo da terapija pomaže samo učiteljima i okolini, a ne hiperaktivnom djetetu’, tvrdi predsjednik udruge Marko Ferek. ‘U svakom razredu sjedi jedno vrlo mirno i jedno hiperaktivno dijete. Ne vidim zašto bismo jednoga mijenjali, a drugoga ne’, zaključuje šef udruge.

Oni smatraju da lijekovi guše kreativnost hiperaktivne djece te navode da su od hiperaktivnosti ‘bolovali’ i Walt Disney, Albert Einstein te W. A. Mozart. Ne osporavaju, međutim, pravo roditelja da odluče o tome hoće li njihovo dijete primati terapiju ili ne.

Terapija ADHD-a

Potpuno izlječenje od poremećaja pozornosti s hiperaktivnošću danas je još uvijek nemoguće. Medutim, moguće je vrlo uspješno kontroliranje simptoma koje zatim dovodi do poboljšanja u odnosima s roditeljima, učiteljima i ostalom djecom, boljim rezultatima u školi, uspješnijim izvršavanjem zadataka, boljim usmjeravanjem pozornosti te na kraju i većim samopoštovanjem i samopouzdanjem.

U liječenju težih oblika ADHD-a ponekad se koriste i psihofarmakološka sredstva, u prvom redu stimulatori središnjeg živčanog sustava. Ovi lijekovi reduciraju simptome kod gotovo 70% osoba koje pate od težih poremećaja pozornosti. Često se radi i o dramatičnom poboljšanju i napretku u ponašanju. Budući da se mogu javiti popratni učinci zbog pretjerane upotrebe ovih stimulansa, potrebno je pomno praćenje doziranja od strane liječnika. Nadalje, neka istraživanja upućuju na to da je bolje uzimati lijekove i istovremeno ići na psihoterapiju ili savjetovanje, nego se osloniti samo na lijekove.

Tijekom savjetovanja, psiholog ili psihijatar razgovara s djetetom i njegovom obitelji te mu pomaže da razvije nove vještine, stavove i meduljudske odnose. Kod individualnog savjetovanja, terapeut pomaže osobi koja ima ADHD da se bolje odnosi prema samome sebi, da osvijesti svoje snage, da se bolje suočava s dnevnim problemima, da bolje kontrolira pažnju i eventualnu agresiju. Osim savjetovanja, po potrebi se preporuča i psihoterapija.

Ne pokazuju li sva djeca ponekad ADHD simptome

S vremena na vrijeme sva su djeca vrlo aktivna i impulsivna. U slučaju ADHD-a takvo ponašanje je pravilo, a ne iznimka.Kada se dijete tako ponaša,čak i ako se tako ponaša većinu vremena ne dolazimo do zaključka da dijete ima ADHD. Dok ne obavimo pravilni pregled možemo samo pretpostavljati da dijete možda ima poremećaj. Postoji i obrnuta situacija, roditelji pregledaju listu simptoma, te ako nadu jednu ili dvije iznimke, odmah isključe mogućnost postojanja poremećaja.
ADHD je poremećaj koji bez pravilnog prepoznavanja i liječenja, može imati dugoročne komplikacije. Roditelji i učitelji se upozoravaju da ne rade dijagnoze samostalno.