Paranoidni poremećaj osobnosti

Prema DSM-IV klasifikaciji ovaj je poremećaj osobnosti obilježen trajnim nepovjerenjem i sumnjičavošću prema drugima u smislu da su njihovi motivi nedobronamjerni. Počinje u ranoj odrasloj dobi i očituje se u raznim situacijama.

Shizoafektivni poremećaj

Uvod
Epidemiologija
Klinička slika i dijagnostički kriteriji
Tijek bolesti
Liječenje
Prikaz slučaja

Simptomi shizofrenije

Simptomi shizofrenije uobičajeno se dijele na pozitivne, negativne, kognitivne (spoznajne) i afektivne (simptome promijenjenog raspoloženja).

Pozitivni simptomi shizofrenije

Halucinacije su vrlo česte u bolesnih od shizofrenije. Halucinacije su obmane osjetila kod kojih ne postoji stvarni podražaj, a osoba koja halucinira opaža kao stvarno ono čega uopće nema. Najčešće i tipične za shizofreniju su slušne halucinacije, osobito glasovi. Radi se o glasovima koje čuje samo bolesnik. Najčešće glasovi međusobno razgovaraju, komentiraju bolesnikovo ponašanje, daju savjete ili kritiziraju bolesnika. Glasovi mogu i zapovijedati pa govorimo o zapovijednim (imperativnim) halucinacijama. Rjeđe su vidne halucinacije, što znači da vide stvari koje ne postoje, npr. mogu vidjeti neku neobičnu svjetlost, mogu vidjeti čudovišta, vraga i sl. Mogu imati tjelesne halucinacije što znači da imaju osjećaje po tijelu koji nisu izazvani pravim podražajem osjetila. Tako npr. mogu osjećati da im se unutarnji organi raspadaju ili putuju po tijelu, da im struja prolazi kroz noge što često povezuju s drugim bolesnim idejama (kao npr. da ih netko tako nevidljivim silama uništava).

Liječenje shizofrenije

Shizofrenija je bolest mozga i temeljna je terapija lijekovima - antipsihoticima. Međutim, za što bolji uspjeh u liječenju ove složene bolesti moramo koristiti sve moguće i dostupne načine liječenja koji će imati optimalno povoljni učinak na tijek bolesti, pa se stoga liječenje shizofrenih bolesnika provodi farmakoterapijom i psihosocijalnim metodama liječenja i rehabilitacijom.

Koji se lijekovi koriste u liječenju shizofrenije?

Dijagnostičke i terapijske smjernice za liječenje shizofrenije

U radu se navode dijagnostičke i terapijske smjernice za dijagnosticiranje i liječenje shizofrenije. Dijagnostičke smjernice temelje se na MKB-10 preporukama za dijagnosticiranje shizofrenije, a terapijske smjernice predstavljaju sintezu nekoliko svjetskih publiciranih smjernica (algoritama) i vlastitog iskustva. Smjernice su prikazane na seminaru Hrvatskog društva za kliničku psihijatriju i predstavljaju stručne preporuke Društva za dijagnosticiranje i liječenje shizofrenije. Obuhvaćene su psihofarmakološke, psihosocijalne i psihoterapijske smjernice, a odnose se na liječenje prve epizode, ponovne epizode, pogoršanja bolesti, terapiju održavanja i prevenciju recidiva, terapijsku rezistenciju i nuspojave.

Perzistirajući sumanuti poremećaj

Perzistirajući sumanuti poremećaj (PSP) poznat je u klasičnoj psihijatriji pod nazivom paranoidna psihoza, a u MKB-10 naziva se perzistirajući sumanuti poremećaj (F22).
Naziv paranoja spominje se već u Staroj Grčkoj te u Platonovim radovima, a znači "mimo razuma, mimo duše", što bi najbolje odgovaralo našoj riječi sumanuto, ludo. U novije vrijeme izraz paranoja nalazi se u Heirothovoj klasifikaciji iz 1818. godine, gdje označuje ludost ili bezumlje. Emil Kraepelin u svojoj klasifikaciji razlikuje paranoična stanja od paranoje, pod kojom podrazumijeva postepeni razvoj trajnog stanja sa sistematiziranim dominantno paranoidnim idejama, ali bez neophodnog defekta na planu afekta, mišljenja i funkcioniranja. Kraepelin dakle svrstava paranoju u kronične, progredirajuće bolesti i za razliku od Sigmunda Freuda izdvaja je iz skupine histerije i prisilne neuroze pomičući je u psihozu tj. prema shizofreniji, ali s boljom kliničkom slikom i funkcioniranjem.