Perzistirajući somatoformni bolni poremećaj

Uvod
Epidemiologija
Etiologija
Dijagnoza
Klinička slika
Diferencijalna dijagnoza
Tijek i prognoza
Liječenje
Prikaz slučaja

Uvod

Po međunarodnoj klasifikaciji mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja (MKB-10), to je poremećaj kod kojeg je dominirajuća pritužba perzistirajuća, teška, mučna bol, koja se ne može u potpunosti objasniti fiziološkim procesima ili tjelesnim poremećajima.

Paranoidni poremećaj osobnosti

Prema DSM-IV klasifikaciji ovaj je poremećaj osobnosti obilježen trajnim nepovjerenjem i sumnjičavošću prema drugima u smislu da su njihovi motivi nedobronamjerni. Počinje u ranoj odrasloj dobi i očituje se u raznim situacijama.

Perzistirajući sumanuti poremećaj

Perzistirajući sumanuti poremećaj (PSP) poznat je u klasičnoj psihijatriji pod nazivom paranoidna psihoza, a u MKB-10 naziva se perzistirajući sumanuti poremećaj (F22).
Naziv paranoja spominje se već u Staroj Grčkoj te u Platonovim radovima, a znači "mimo razuma, mimo duše", što bi najbolje odgovaralo našoj riječi sumanuto, ludo. U novije vrijeme izraz paranoja nalazi se u Heirothovoj klasifikaciji iz 1818. godine, gdje označuje ludost ili bezumlje. Emil Kraepelin u svojoj klasifikaciji razlikuje paranoična stanja od paranoje, pod kojom podrazumijeva postepeni razvoj trajnog stanja sa sistematiziranim dominantno paranoidnim idejama, ali bez neophodnog defekta na planu afekta, mišljenja i funkcioniranja. Kraepelin dakle svrstava paranoju u kronične, progredirajuće bolesti i za razliku od Sigmunda Freuda izdvaja je iz skupine histerije i prisilne neuroze pomičući je u psihozu tj. prema shizofreniji, ali s boljom kliničkom slikom i funkcioniranjem.

Kratki psihotični poremećaj

Kratki psihotični poremećaj (KPP) je nova dijagnostička kategorija, javlja se u DSM-IV (šifra F23.8x) i vrlo vjerojatno se više u takvom obliku neće pojavljivati u slijedećim revizijama te klasifikacije. Evo zašto: I sama definicija tog poremećaja i klasteri simptoma pa i ostale odrednice nemaju patognomoničnosti niti specifičnosti psihopatologije, a isto tako ni specifične etiologije ni patologije ni patofiziologija, a u svezi s tim ni tipične terapije.
S kliničkog stanovišta može se reći, da se radi o vrlo vjerojatno heterogenoj skupini različitih psihotičnim stanja, koje se ne mogu svrstati u specifične poznate psihoze utemeljeno klasificirane na osnovu specifične kliničke slike i patognomoničnih simptoma ili skupine simptoma, ali i na osnovu specifičnih kriterija isključivanja (na primjer dokazani organitet isključuje shizofreniju).

Stres

Brz tempo života, međuljudski odnosi, dugotrajno obrazovanje, poslovna kompeticija, borba za moć, društveni status ili golu egzistenciju, kontinuirani su izvor stresa. Posljedice ne rješavanja stresa kreću se (i najčešće se dešavaju redoslijedom) od lošeg zdravlja preko rasturenih brakova i gubitka posla, do prerane smrti. Na sreću, moderni psihološki pristupi za rješavanje stresa veoma su efikasni i naučno provjereni.

Što je stres?

Stres, zdravlje i bolest

Definicije stresa

U ne tako davnoj prošlosti, definiciji stresa pridavalo se svojevrsno ezoterično značenje koje je za prosječnu osobu imalo nejasan smisao. Međutim, unatrag posljednja tri desetljeća stres je, doslovce, postao općepoznatim pojmom koji se vrlo često spominje u svakodnevnom govoru. Skoro da se i ne mogu pročitati dnevna novinska idzranja, a da se ova riječ ne pojavi i po nekoliko puta.

Stres se često upotrebljava kao zajednički deskriptor za osjećaje nelagode i nezadovoljstva. Uspješan poduzetnik stres vidi kao tenziju i frustraciju koje su posljedica pritisaka na poslu, kompjutorski programer posljedicama stresa smatra svoje probleme u koncentraciji, medicinska sestra misli da je stres uzrok njezinog trajnog umora, a učitelj u školi osjeća se izložen stresu kada radi s neposlušnim učenicima. Iz ovih je primjera vidljivo kako su gotovo svi ljudi danas u određenoj mjeri svjesni uloge stresa u njihovom životu, ali je svatko doživljava na svoj način.