Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) - dijagnoza F43.2

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) psihijatrijski je poremećaj koji se može razviti u osoba aktivno ili pasivno izloženih životno ugrožavajućim iskustvima. PTSP i ostali stresom uzrokovani poremećaji uvelike utječu na opće zdravstveno stanje pojedinca i smanjenje njegove funkcionalnosti na socijalnom i radnom planu. Zbog komplicirane dijagnoze PTSP-a i često udruženog komorbiditeta te činjenice da se dijagnoza temelji većinom na simptomima opisanim od bolesnika, pri dijagnosticiranju PTSP-a potrebno je primijeniti što više različitih metoda procjene i dijagnostičke kriterije u svim područjima rada (kliničkom, istraživačkom i forenzičkom), a dobivene podatke iskoristiti za izradu što učinkovitijeg terapijskog plana. Samo liječenje potrebno je prilagoditi pojedincu kombiniranjem psihoterapijskih, psihofarmakoloških i psihosocijalnih metoda

Bihejvioralna terapija

Paranoidni poremećaj osobnosti

Prema DSM-IV klasifikaciji ovaj je poremećaj osobnosti obilježen trajnim nepovjerenjem i sumnjičavošću prema drugima u smislu da su njihovi motivi nedobronamjerni. Počinje u ranoj odrasloj dobi i očituje se u raznim situacijama.

Napadi panike i panični poremećaj

Napadi panike su danas česta pojava, no većina ljudi se oporavi bez liječenja, dok manji broj ljudi razvije panični poremećaj.

Ova epidemija se širi brže od koronavirusa, upozorava medicinska sestra

Donosimo savjete medicinske sestre Brie Gowen koja upozorava na opasnu epidemiju straha koja se širi brže od koronavirusa:

”Medicinska sam sestra i bavim se intenzivnom njegom. Radim u velikim gradovima koji vide tisuće putnika dnevno. Imam svoja promišljanja o virusu koji je već postao pandemija.

Iako COVID-19 nosi svoje poteškoće i brige, nekoliko je stvari ostalo isto. Na primjer, kao medicinsko osoblje, godišnje vidim desetke tisuća ljudi koji umiru od obične gripe. Iako broj zaraženih od COVIDA-19 nije toliko velik, u potpunosti podržavam preventivne mjere protiv virusa. Reći ću vam jednu tajnu. Bavim se aktivizmom koji upozorava na pranje ruku od 1997., otkako sam postala medicinska sestra.

Intimnost kao ključ dugoročnog seksualnog zadovoljstva

Novi standardi seksualne uspješnosti ističu kvantitet. Časopisi, TV serije, filmovi, pop pjesme i sveprisutna Internet pornografija govore da je više seksa, naprosto, bolje. I ne samo to. Poruke, koje stizu sa svih strana, nastoje nas uvjeriti da seksualno zadovoljstvo počiva na učestalosti i intenzitetu seksualnih odnosa (pod čime se gotovo isključivo misli na snošaj). Drugim riječima, seksualni junaci našeg doba žene su i muškarci koji praktički ne prestaju s eksplozivnim, divljim, ultra-super-hiper strastvenim seksualnim aktivnostima - ili o tome, barem, stalno maštaju. Uspješan seksualni život sveden je na "ovdje i sada", na strastveni trenutak, i pretvoren u jednoobrazni (i dobrim dijelom mehanički) atletski seks inspiriran pornografskim standardom. Važnost neočekivanoga, to jest erotskog iznenađenja, raznolikosti dodira i osjeta zamijenila je "strojna obrada partnerova tijela", to jest princip što brže i izdržljivije penetracije. Time, dakako, ne želim reći da je visoko intenzivan seks loš ili nepoželjan. Daleko od toga. Divlji je seks važan jednako kao i vođenje ljubavi, istraživalački seks ili kućno "seksualno liječenje". Ono što nastojim naglasiti jest činjenica da suvremena seksualna kultura, zasićena seksualnim impulsima, pokazuje tendenciju brisanja erotske raznolikosti i senzualnosti, zamjenjujući je diktaturom atletskog seksa.